srijeda, 28.06.2006.
dugo me nije bilo
dugo me nije bilo, ali nije ni bitno kad LJETO NAM SE VRATILO U GRAD. Za sada nema novih priča, više vam se i neću javljati do jeseni, kada treba prepričati sve što se događala. A sada see ya kopno odoh ja za zadar!!!
- 20:16 -
ponedjeljak, 12.06.2006.
Help me
Eto ljudi moji evo mene opet. Seka mi bila u hospital na operaciji pa evo čuvam kindiće. Ajme meni zamislite četvero muške djece, a dvojica su blizanci od 10 mjeseci. UPOMOĆ jedva sam nekako našla sat vremena da odletim do internet kluba.
- 11:26 -
četvrtak, 01.06.2006.
Just another story
Joj što me dugo nije bilo
DARIJO
Dok pregledam slike sa seminara iz osmog mjeseca 2003 kroz glavu mi prolazi milijun sjećanja, svi ljudi koje sam upoznala, sve gluposti koje smo radili…Kad odjednom u rukama mi se nađe slika gdje ja nasmiješena, sjedim u zagrljaju jedne osobe. Srce mi brže počinje kucati kako mi njegovo ime dolazi na usne kad mi se odjednom s usana ote šapat „Darijo“. To ime koje me činilo tako sretnom, to ime koje sam kao molitvu izgovarala prije spavanja u nadi da će me čuti, to ime koje mi je srce slomilo tako da više nikada nije zaraslo. Iako potisnuti negdje duboko u sjećanje da više nikada ne isplivaju, dok gledam u sliku i svoj osmijeh polako se sjećam tog osmijeha i tebe. „nemoj Ana, znam ga ja, samo će ti slomiti srce“ polako se sjećam riječi što mi je rekla cura iz sobe do moje. „Ma ne brini, samo ćemo popiti piće“ odgovaram ja uzbuđeno ne shvaćajući da sam potpala pod čari jednog zavodnika, jednog player-a.
Sjedamo za stol u hotelskom kafiću i ja smijem se na sve njegove šale bez obzira na to jesu li smiješne ili ne, primjećujući samo još njegov osmijeh ne shvaćajući što mi je uradio samo s tim osmijehom i svojim očima. Zove me da siđemo do diskoteke gdje se ostatak ljudi sa seminara već skupio i ja prihvaćam. Prihvaćam sve samo da sam u njegovoj blizini.
Vodi me na plesni podij, kao da sam njegov trofej, nekako pobjedonosno, zagrli me oko struka i lagano plešemo a ja niti čujem kakva glazba svira, niti vidim što se oko mene događa, kao da je ostatak svijeta nestao, kao da postoji samo on i njegove oči. Nakon nekog vremena vodi me sa plesnog podija i sjedamo. Zagrli me a ja se topim u tom zagrljaju i želim da on traje vječno. Poljubi me, prvi poljubac, uvijek najslađi, skoro uvijek u dobrom sjećanju. Ali sada kada se sjetim prvog poljupca osjećam samo bol…
…Jutro je. Divno ljetno jutro. Doručak poslužen na terasi hotela. Kasnim, kao i obično i kad dolazim, samo je jedno mjesto slobodno, mjesto za njegovim stolom, kraj njega. Pogledom tražim mogu li sjesti ikamo drugdje ali sve je zauzeto, jedino sama za stolom a to nikako ne želim. Smiješi mi se, ali ja ne želim sjesti kraj njega ne želim pasti pod utjecaj njegovih usana, njegovih očiju. Sjedam za stol pokušavajući zaboraviti što se dogodilo večer prije, ali mi ne uspijeva, zagrli me a ja se ponovo prepustim. Prilazi nam jedna cura i govori „Hej vas dvoje, može jedna slika?“. Ništa ne odgovaramo, samo me privuče sebi i nasmiješimo se…
…Prvih par dana nakon završetka seminara, čak se i javljao ali onda se broj poruka počeo smanjivati. Još smo se nekoliko puta vidjeli, moj pogled uvijek na njemu, a njegov na nekoj drugoj. Malo po malo, ignoriranjem mi je kidao srce centimetar po centimetar, malo po malo ostavljajući u meni neizlječivu ranu koja još uvijek boli na spomen njegova imena. I sada dok pišem ovaj tekst i gledam u sliku koja mi je došla mailom, ruke mi drhte i suze jedva zadržavam u sebi. I bez obzira na to koliko će me boljeti, čim napišem ovaj tekst do kraja, označit ću tu sliku i obrisati je. Vjerojatno je tako i bolje jer ću sada moći zakopati ponovo to sjećanje, tako duboka a slike više neće biti tu da me podsjeti na tu tako bolnu a opet tako slatku uspomenu.
- 20:50 -
ponedjeljak, 15.05.2006.
KRUPNE CRNE OČI MALE CIGANKE
Našla sam jednu priču koja me se dojmila pa evo je
Povukla je za ruku otmjeno odjevenu ženu u tamno smeđu kaputu sa krznom lisice oko vrata : „Teta, daj mi dvije banke, otpjevat ću ti jednu pjesmu“ .
„Pih!“ izusti žena, okrene se prodavačici i zamoli je da joj pokaže vuneno sukno. Oko nje još nekoliko žena, potrošača. Mala Ciganka opet je povukla damu za rukav. „Teta, daj mi dvije banke…“ Oči joj krupne. Kosa duga a na glavi šarena marama. Lice zagasito. Na njoj trošni, predugi zimski kaput. Noge gole, a cipele stare i odviše velike za njeno djetinje stopalo.
Otkud li je došla ta mala djevojčica ? Ima li koga? Gledam njen molećiv pogled, slabašno tijelo, ozeblo. Da li je jela ?
Vuče redom žene za rukav. Od nikoga ne dobiva ništa. Svi je pogledaju, nešto promrmljaju i otresito joj odgovore. Prišla je peći u velikoj, modernoj trgovini. Pruža ruke. Grije ih. Plave su i hladne. Kraj nje prolazi djevojčica u plavom kaputu, sa lijepim čizmicama i crvenom mašnicom na uredno očešljanoj kosi. Ljubomorno je gledaju krupne crne oči male Ciganke. Što li misli ? Da li bi ona htjela biti takva, lijepo i uredno odjevena djevojčica ? Bi li mogla tako živjeti, bez čežnje za lutanjem i prosjačenjem ?
„Čiko, obraća se trgovcu, daj mi komadić krpice. Sašila bih si haljinu. Otpjevat ću ti tri pjesme, koje hoćeš !“
Ljudi je gledaju. Smiju se, šale, dobacuju. Promatraju njene poderane, blatne, velike cipele. Što li je skrivila ta mala djevojčica ?
„Evo ti jedna kifla“ govori jedna žena i daje joj. Djevojčica lakomo uzima. Zagrize. „Ala je dobra, svježa.“ Zaboravila je da bi sada morala i nešto otpjevati. Tako barem uvijek kaže, prije nego nešto dobije. Sve uokolo promatrala je krupnim crnim očima. Ne znam što je tada mislila.
Pokušaj nekad promatrati ljude…
Možda će ti njihove oči ispričati svoju priču…. No bez obzira, ljudi jesu kao i slike. Pokušaj ih nacrtati riječima……
- 20:24 -
nedjelja, 07.05.2006.
BeZoBrAzNi LjUdI
Malo poduži komentar na post koji je napisala squo
Squo je pisala o bezobrazluku i o ljudima kojima po sto i jedan put moraš ponoviti jednu te istu stvar.
A li to je samo jedna od skupina bezobraznih ljudi.
Ja ću pisati o bezobraznim ljudima koji misle da su toliko pametni i misle da im nitko ništa ne treba reći. Kao na primjer kada nekome pokušaš dati savjet jer si bio u istoj ili sličnoj situaciji a oni te samo proglase budalom i učine suprotno od onoga što savjetuješ. I pogodite što se dogodi, zaključe da su učinili pogrešno a onda se ljute kad im kažeš onu staru „JESAM TI REKLA“
A ima i još jedna skupina ljudi a to su oni koji te zajebavaju kad upitaš nešto jer ti nije jasno. A onda ti samo da budeš zloban i da njih napraviš glupima upitaš ih to isto pitanje jer znaš da sigurno ni oni ne znaju odgovor i samo pokušavaju ispasti inteligentni.
Eto tako vam je to ali bez obzira na to koliko je netko bezobrazan ti uvijek možeš biti bezobrazniji.
- 15:57 -